Postanak Zemlje

Prema većini znanstvenika stvaranje svemira započelo je "Velikim praskom" prije oko 13.8 milijardi godina. Nakon eksplozije nastalo je mnoštvo zvijezda, a među njima i Sunce. Sunčev sustav čini osam planeta, od kojih je jedan Zemlja. Zemlja se kao planet oblikovala prije 4,6 milijardi godina.
Po jednoj od starijih teorija Zemlja je u početku bila užarena kugla koja se postupno hladila. Većina znanstvenika danas smatra da je Zemlja je u početku bila hladna, a zagrijala se uslijed kompakcije. Kasnijim hlađenjem je na površini nastala čvrsta kora, koja i danas pluta na polutekućoj unutrašnjosti. Nemirna površina Zemlje stalno je mijenjala izgled neprekidnim eksplozijama i vulkanskim erupcijama. Plinovi i prašina koji su se stvarali u tim procesima zadržavali su se uz površinu zahvaljujući privlačnoj sili Zemlje, gravitaciji. Tako je pomalo nastajala praatmosfera sačinjena od vodene pare, prašine i ostalih plinova (voda, para, prašina, plin).
Vodena se para u atmosferi hladila i padala na Zemlju u obliku kiše. Tijekom milijuna godina neprekidnih oborina počinju se stvarati praoceani koji polako prekrivaju sve veću površinu Zemlje.
Prije 3,5 milijardi godina kopno nije bilo podijeljeno na kontinente, a praoceani su bili vrući. Većina tvari koje izgrađuju neživu prirodu (anorganske tvari) u tadašnjim su uvjetima Zemlje, kao što su vulkanske erupcije, ultraljubičaste zrake i električna pražnjenja, mogle oblikovati tvari koje izgrađuju živa bića (organske tvari).

Zemlja u doba arhaika

Različita su mišljenja o mjestu nastanka jednostavnih organskih tvari. Mogle su doći objektima iz svemira, nastati u atmosferi, u plitkim dijelovima oceana ili u odušcima morskih dubina. Jednostavne organske tvari udruživale su se u sve složenije tvari pod utjecajem svjetlosne i toplinske energije (svjetlo, toplina, energija). Tako su nastale prve bjelančevine, masti i složenije nukleinske kiseline (bjelančevina, kiselina). Pretpostavlja se da su se vremenom pojavile molekule koje su se mogle samoumnažati, što je uvjet za održavanje života. U određenim uvjetima molekule su se mogle početi udruživati, a oko njih se vjerojatno stvorila prva tanka opna. U zapadnoj Australiji je pronađen fosil star 3,5 milijardi godina, a sastoji se od stanica modrozelenih bakterija (cijanobakterija). Ovi organizmi nisu imali potpuno izgrađenu stanicu, već su imali jezgrin materijal koji nije okružen jezgrinom ovojnicom. Modrozelene bakterije mogu same sebi stvarati hranu procesom fotosinteze iako nemaju kloroplaste već samo klorofil. To su bili prvi proizvođači organske tvari na Zemlji.

Građa Zemlje. Unutrašnjost Zemlje  podijeljena je na tri glavna sloja: vanjsku silikatnu koru, visoko viskozan plašt te jezgru koja je opet podijeljena na tekuću, vanjsku i krutu, unutarnju. Podaci o Zemljinoj unutrašnjosti dobiveni su geofizičkim mjerenjima. Brzina seizmičkih valova mijenja se kada se promijeni medij kroz koji se gibaju. Iz tih podataka može se dobiti dubina na kojoj se nalaze navedeni slojevi i procijeniti njihov sastav. Računanjem volumena i mase Zemlje možemo odrediti i gustoću. Kako znamo gustoću površinskih stijena, možemo na temelju ukupne gustoće približno izračunati i gustoću stijena koje čine ostale slojeve.
Kora je vanjski dio Zemlje, čija je veličina zanemariva u odnosu na cijelu Zemlju. Razlikujemo oceansku i kontinentalnu koru. Oceanska kora je gušća i tanja – prosječna debljina je 7 km, ali varira od 5 do 8 km. Gornji dio je izgrađen od bazalta, donji od gabra. Kontinentalna kora je rjeđa i deblja od oceanske – prosječna debljina je 30 – 50 km, ali varira od 10 do 70 km, s tim da je ispod geološki mlađih planina najdeblja. Većinom je građena od granita i gnajsa, ali sastav je zapravo veoma raznolik, pa sadrži i sedimentne stijene. Zbog izostazije (uravnoteženja težine bloka kore i potisnutog dijela plašta) kora je tanja ispod oceana, nego ispod kontinenata. Granica koja razdvaja koru od plašta naziva se Mohorovičićev diskontinuitet.
Plašt je najvolumniji dio Zemlje koji se proteže do dubine od 2,900 km i čini 70% volumena Zemlje. Sastoji se uglavnom od gustih stijena s pokojom izoliranom magmatskom komorom. Gornji dio plašta, astenosfera, zbog visokog je tlaka plastična i ima relativno nisku gustoću. Kora i gornji plašt zajedno čine litosferu, koja je debela je u prosjeku 70km ispod oceana i 125 – 250 km ispod kontinenata. Na 670 km dubine, što je i dubina najdubljih potresa, nalazi se granica između gornjeg i donjeg plašta, koji se razlikuju po fizikalnim, a neki geolozi smatraju i kemijskim svojstvima.
Jezgra se sastoji od dva dijela: tekuće vanjske i krute unutarnje. Građena je od nesilikatnih minerala, vjerojatno od željeza s malim primjesama kisika, silicija, sumpora ili nikla.

Tektonika ploča je geološka teorija koja objašnjava pomicanje Zemljine kore velikih razmjera. Zemljina litosfera (tanka vanjska kora i gornji sloj plašta do dubine od 100 do 300 km) podijeljeni su u velike ploče koje se pomiču po površini planeta. Pomicanjem ploča nastaju i nestaju oceani te se pojavljuju vulkani i uzdižu planinski lanci. Postoji sedam glavnih i još znatno manjih ploča. Litosferne ploče klize po astenosferi. Postoje tri tipa granica među pločama: konvergentne, divergentne i transformne. Potresi, vulkanska aktivnost, izdizanje planinskih lanaca te oblikovanje oceanskih hrptova i jaraka se pojavljuje duž granica ploča. Bočno se pomicanje ploča obično odvija brzinama od 0,66 do 8,50 centimetara godišnje.

Transformne granice javljaju se na mjestima gdje ploče klize jedna pokraj druge duž transformnog rasjeda.
Divergentne granice se javljaju na mjestu gdje se dvije ploče odmiču jedna od druge (to su srednjeoceanski hrpti i aktivne zone cijepanja kao što je Istočnoafrička brazda).
Konvergentne granice (ili aktivni rubovi) se javljaju na mjestu gdje se dvije ploče pomiču jedna prema drugoj obično tvoreći zonu subdukcije (ako jedna ploča tone pod drugu) ili kontinentalne kolizije (ako obje ploče sadrže kontinentalnu koru). Dubokomorski su jarci tipični za zone subdukcije. Zbog trenja i zagrijavanja subducirane ploče gotovo su uvijek povezane s vulkanizmom. Najbolji su primjeri za ove procese Ande u Južnoj Americi i Japanski otočni luk.

Geološko razdoblje je određeni vremenski interval u geološkoj prošlosti Zemlje. Sva geološka razdoblja zajedno čine kontinuirani vremenski slijed kroz geološku povijest. Zemljinu geološku povijest dijelimo na eone, ere, periode, epohe i doba. Osnovna podjela je na ere i periode.
Zemljina je kora u toku svog razvoja prošla kroz više faza u kojima je mijenjala izgled kopna i mora te biljni i životinjski svijet. To utvrđujemo pomoću fosila koji su okamenjeni ostaci biljaka i životinja, a nalaze se u stijenama. Određivanje apsolutne starosti stijena vrši se na temelju radioaktivnih elemenata ili njihovih izotopa.
Starost zemlje se dijeli se na sljedeće velike cjeline: :

1. Pretkambrij je razdoblje (eon), koje je započelo prije 4,600 milijardi godina a završilo prije 600 milijuna godina. To je najduže razdoblje tijekom kojeg su pretežito nastajale magmatske i metamorfne stijene.

Pretkambrij dijelimo na had, arhaik i proterozoik.

2. Fanerozoik je eon koji počinje eksplozijom života prije približno 540 milijuna godina. Dijeli se na tri ere:

2.1. Paleozoik je trajao 375 milijuna godina. Poznat je po snažnim orogenim pokretima u kojima su nastali planinski lanci.

2.2. Mezozoik je trajao oko 155 milijuna godina. To je srednje geološko doba bogato životinjskim i biljnim vrstama. Početkom tog razdoblja postojao je jedinstveni kontinent Pangea koji se kasnije razdvojio u dva kontinenta Lauraziju i Gondvanu. Daljim razdvajanjem nastali su današnji kontinenti.

2.3. Kenozoik je najmlađa geološka era. Trajala je oko 72 milijuna godina. Dijeli se na tri perioda: paleogen koji je trajao oko 43 milijuna godina, neogen koji je trajao nešto više od 20 milijuna godina i kvartar oko 2,6 milijuna godina. Paleogen i neogen bila su nemirna geološka razdoblja u kojima alpska orogeneza i vulkanska aktivnost dostižu svoj vrhunac i stvaraju se današnje ulančane planine. Kvartar se dijeli na epohe: pleistocen i holocen.  Pleistocen je poznat po klimatskim promjenama koje su ostavile tragove na reljefu. Holocen je zadnja epoha, koja je počela je prije oko 11700 godina.

Geološki sat je grafički prikaz koji nam pomaže vizualizirati geološko vrijeme. Za ljudski um je gotovo nemoguće shvatiti količinu vremena kroz koju je Zemlja prošla od njenog nastanka do današnjeg stanja razvoja. Koristimo analogni sat u kojem su proporcionalno zastupljena geološka razdoblja od njenog postanka do danas. Tu se na prvi pogled može vidjeti relativno trajanje svakog od glavnih geoloških razdoblja. Svaki sat predstavlja otprilike 375 milijuna godina.
Boje su korištene na temelju međunarodne kronostratigrafske tablice (INTERNATIONAL CHRONOSTRATIGRAPHIC CHART) iz kolovoza 2012.

Za više podataka kliknite na polje koje Vas zanima